Kao što je Miljenko Smoje svojim Malim i Velim mistom u literarnom, odnosno televizijskom smislu proslavio Dalmaciju i Split, tako je i Oliver Dragojević u glazbenom svijetu na najoriginalniji način najširoj publici približio senzibilitet dalmatinske, ali i mediteranske glazbe. Njih dvojica su se u glazbi i na papiru susreli jednom. Smoje je napisao scenarij za film Roko i Cicibela, u kojem su se u naslovnim ulogama našli Boris Dvornik i Semka Sokolović-Bertok, dok je Oliver sjetni, a na kraju i tragični završetak poznatih splitskih ljubavnika opjevao u stihovima Momčila Popadića koje je uglazbio Zdenko Runjić. Pjesma se naravno zove Ča je život vengo fantažija.
Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine, a njegova glazbena ‘fantažija’ traje od trenutka kada je s pet godina u ruke uzeo usnu harmoniku – svoj prvi instrument. Od tada do danas prošlo je više od pola stoljeća, a čarolija Oliverove pjesme ne da se nije ugasila, nego i danas bukti jednakim sjajem. Ali početak kao i obično nije bio lagan. Kao što i pravo vino treba odstajati u bačvi da bi do izražaja došla punina njegovog okusa, tako je trebalo proći neko vrijeme da i mali ‘očalinko’ izraste u ‘kozmičkog Dalmatinca’. Još 1964. godine počeo je svirati u grupi Batali, a već 1967. bio je na pozornici Splitskog festivala. Izveo je tada pjesmu Picaferaj, bez prevelikog festivalskog uspjeha. Nakon tog prvog nastupa na Splitu, pa sve do 1972. godine, Oliver peče zanat svirajući po brojnim zapadnoeuropskim klubovima. Poslije kratkotrajne suradnje s Dubrovačkim trubadurima, 1973. godine priključuje se tada novoosnovanoj grupi More u kojoj je pjevala i Meri Cetinić.
Do danas je pjesma Picaferaj prerasla u kategoriju evergreena, no to je zapravo manje bitno od jednog drugog podatka. Upravo na Picaferaju Oliver je prvi put surađivao sa Zdenkom Runjićem. Njihova suradnja je osim umjetnički bila i socijalno uvjetovana. Kako kaže sam Oliver: ‘A bili smo i susidi pa nam je to bilo neminovno.’ A iz dobrosusjedskih odnosa nastao je opus pjesama nemjerljive vrijednosti. U razdoblju između 1975. i 1980. tandem Dragojević – Runjić jednostavno je osvojio glazbenu scenu hitovima Skalinada, Malinkonija, Oprosti mi, pape, Molitva za Magdalenu, Vjeruj u ljubav, a u estradne visine su se vinuli 1975. godine na krilima ‘galeba’. Tada je naime na Splitskom festivalu pjesma Galeb i ja prvi put javno prezentirana. O pjesmi je već rečeno toliko toga, ali najzanimljivije je razmišljanje njenog tvorca Zdenka Runjića, koje je zabilježio novinar Zlatko Gall. ‘Počeo sam razmišljati kakva bi to trebala biti pjesma. Možda filozofski razgovor između čovjeka i galeba? On gore slobodno leti, nema prirodnog neprijatelja, čovjek je dole, okovan svojim brigama…
Kad sam došao kući nazvao sam šjor Slavka (Tomislava Zuppu), rekao mu kako sam zamislio pjesmu i pitao ga što bi mogao napisati na tu temu. Nakon tri dana dolazim s posla iz Jugoplastike, dočeka me kuverta i u njoj tekst. Zvao se Moj galebe. Pročitam tekst, ali u njemu ne pronađem ono što sam htio i pomalo ljut ostavim ga na klaviru. Prošlo je više od mjesec dana kad su me nazvali iz Omiša da se natječaj za festival uskoro zaključuje i hoću li nešto poslati. Sjeo sam za klavir, ponovno dva, tri puta pročitao Zuppin tekst i tada, bez opterećenja prvobitnom idejom, odjednom zaključio da je izvrstan. I počeo sam pisati prema njemu, ali kao hommage klapi. Prvi tenor: “li-po mi je, lipo mi je…”, a zatim svi upadaju: “a-a-a… moj galebe!”. Onda krenem u B dio i nije prošlo ni 20 minuta – pjesma je bila gotova!
Odem do Olivera, on je odsvira i zapita me: “Za koga ti je ovo?”. “Za Omiš!”. “Ma, kakav Omiš! Ovo ja pjevam!”.”… i dodao da ”ako postoji reinkarnacija, volio bih u sljedećem životu biti galeb. Nisam promijenio niti jednu notu izvorne partiture. To mogu objasniti samo napadom nadahnuća, posebnim stanjem duha.’
Jednom prilikom kada su Olivera pitali kako bi opisao svoje pjesme, on je odgovorio: ‘Sve moje pjesme imaju onaj poznati dalmatinski ugođaj. Ne znam kako bih definirao ‘dalmatinsku šansonu’, ali to bi trebao biti spoj belkanta, klapske pjesme i šansone. Nije važno kako će se sve to skupa zvati, glavno je da taj spoj dobro funkcionira.’ – A jedan od najljepših primjera tog preklapanja sigurno je pjesma Piva klapa ispo’ volta. Poslije je splitski kroničar Miljenko Smoje lijepo primjetio da se ni Split, niti Dalmacija više ne mogu zamislit bez galebi, skalinadi, mirisi Mediterana, i bez Šolte, Nadaline… Dio tajne Oliverovog i Runjićevog uspjeha sigurno leži i u činjenici da su u potrazi za tekstovima svojih pjesama uvijek išli na prave adrese. A najbolje je ispadalo kada bi tekstovi stizali s otoka. Komižanin Jakša Fiamengo tako je između svojih 16 knjiga poezije stigao napisati pjesme Nadalina, Piva klapa ispo’ volta, Karoca gre, Ništa nova, Ostavljam te samu… Drugi autor iz tog vremena kojeg definitivno treba istaknuti je Momčilo Popadić, pomalo zaboravljeni pjesnik i jedan od najboljih novinarareportera koje je Dalmacija ikad iznjedrila. Popadić je Oliveru osim gore spomenute Ča je život vengo fantažija, napisao i pjesme Oprosti mi pape, Lišina i Svoju zvizdu slidin.
Kažemo da je Oliver ‘kozmički Dalmatinac’. Vjerojatno iz razloga što nam se Oliverove pjesme tako elegantno uvuku u uho ili srce i učine nas dijelom njegovog kozmosa, pa postajemo povezani s emocijom autora. Upravo tu leži Oliverova tajna i njegova najveća moć. Sve najprestižnije festivalske i diskografske nagrade koje Oliver ima u svom vlasništvu nema smisla nabrajati jer bi tekst postao zaista predug za čitanje, ali jednu valja spomenuti. Oliver je bio laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin 1994. godine koja je velikim dijelom prošla u znaku njegove izvedbe Gibonnijeve skladbe Cesarica. Cesaricom je Oliver potvrdio da će poput ‘starog morskog vuka’ preživjeti sve povijesne turbulencije i da neće ostati zapamćen kao pjevač jednog vremena koje je prošlo, nego da će njegov glazbeni izričaj potrajati i zauvijek ostati aktualan i među mlađim generacijama koje su Olivera upoznale na njegovim posljednjim studijskim albumima objavljenima u novom tisućljeću – Dvi, tri riči, Trag u beskraju, Vridilo je…
Oliver se na tim albumima okreće novim autorima, pa mu tako pjesme pišu Marijan Ban i Tomislav Mrduljaš (Ješka od ljubavi), Hari Rončević (Moj lipi anđele), Lea Dekleva (Vridilo je), a najviše surađuje s Jurom Mayom Stanićem, koji za njega piše pjesme poput Tko sam ja da ti sudim, Pismo moja, Ajde zbogom…
Iako je već dugo na sceni, Oliver ne razmišlja o pjevačkoj mirovini. Nije lako mijenjati navike, pogotovo nekom tko cijeli svoj život živi s pjesmom. Bilo bi neprirodno da sve to odjednom prestane.Tako je prilikom jednog intervjua za Slobodnu Dalmaciju na upit koliko još planira pjevati i nastupati odgovorio:
‘Onoliko koliko ću i živit, ma dok mogu govorit, mogu i pjevat. Mogu otić u penziju, ali ću pjevat i dalje. Bolje pjevam nego govorim’.