Kao što je Miljenko Smoje svojim Malim i Velim mistom u literarnom i televizijskom smislu proslavio Dalmaciju i Split, tako je i Oliver Dragojević u glazbenom svijetu na najoriginalniji način najširoj publici približio senzibilitet dalmatinske, ali i mediteranske glazbe. Njih dvojica susreli su se jednom – Smoje je napisao scenarij za film Roko i Cicibela, u kojem su glavne uloge tumačili Boris Dvornik i Semka Sokolović-Bertok, dok je Oliver sjetni i tragični završetak poznatih splitskih ljubavnika opjevao u pjesmi Ča je život vengo fantažija, na stihove Momčila Popadića i glazbu Zdenka Runjića.
Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine, a njegova glazbena „fantažija“ započinje već u petoj godini života, kada u ruke uzima usnu harmoniku, svoj prvi instrument. Od tada do danas prošlo je više od pola stoljeća, a čarolija njegove pjesme ne samo da nije oslabila, nego i dalje traje jednakim sjajem. Početak, kao i kod svakog autentičnog umjetnika, nije bio lagan. Kao što vino mora dozrijevati da bi pokazalo puninu okusa, tako je i mali „očalinko“ morao proći dug put da bi izrastao u ono što će kasnije postati – „kozmički Dalmatinac“.
Glazbeni put započinje 1964. godine svirajući u grupi Batali, a već 1967. nastupa na Splitskom festivalu s pjesmom Picaferaj. Iako tada bez većeg festivalskog uspjeha, taj nastup pokazat će se presudnim. Slijedi razdoblje „pečenja zanata“ – nastupi po zapadnoeuropskim klubovima, kratka suradnja s Dubrovačkim trubadurima te, 1973. godine, priključenje grupi More, u kojoj je pjevala i Meri Cetinić.
Pjesma Picaferaj s vremenom je postala evergreen, ali njezina najveća važnost leži u činjenici da je njome započela suradnja Olivera Dragojevića i Zdenka Runjića. Kako je Oliver sam znao reći, bili su i susjedi, pa je ta suradnja bila gotovo neminovna. Iz tog „dobrosusjedskog“ odnosa nastao je opus nemjerljive umjetničke vrijednosti. Između 1975. i 1980. godine tandem Dragojević – Runjić obilježio je glazbenu scenu pjesmama Skalinada, Malinkonija, Oprosti mi, pape, Molitva za Magdalenu, Vjeruj u ljubav, a 1975. godine dosegnuli su estradne visine pjesmom Galeb i ja, prvi put izvedenom na Splitskom festivalu.
Priča o nastanku Galeba i ja postala je antologijska. Zdenko Runjić, kako je zabilježio novinar Zlatko Gall, opisao je pjesmu kao rezultat čistog nadahnuća, posebnog stanja duha. Kada je Oliver čuo skladbu, samo je rekao: „Ma, kakav Omiš! Ovo ja pjevam!“ – i nije promijenio niti jednu notu.
Govoreći o svom glazbenom izrazu, Oliver je često isticao kako su sve njegove pjesme prožete dalmatinskim ugođajem. Taj spoj belkanta, klapske pjesme i šansone najbolje se čuje u pjesmama poput Piva klapa ispo’ volta. Miljenko Smoje jednom je zapisao kako se Split i Dalmacija više ne mogu zamisliti bez galebova, skalinada, mirisa Mediterana, Šolte, Nadaline – i bez Oliverove pjesme.
Velik dio tajne uspjeha Olivera i Runjića leži i u izboru autora. Posebno mjesto zauzimaju tekstovi nastali na otocima. Jakša Fiamengo, Komižanin i pjesnik, napisao je neke od najljepših Oliverovih pjesama: Nadalina, Piva klapa ispo’ volta, Karoca gre, Ništa nova, Ostavljam te samu. Neizostavno ime tog razdoblja je i Momčilo Popadić, autor pjesama Ča je život vengo fantažija, Oprosti mi, pape, Lišina i Svoju zvizdu slidin.
Olivera često nazivaju „kozmičkim Dalmatincem“ jer se njegove pjesme neprimjetno uvuku u uho i srce, povezujući slušatelja s emocijom autora. Upravo u toj univerzalnosti leži njegova najveća snaga. Iako je osvojio gotovo sve najvažnije festivalske i diskografske nagrade, posebnu simboliku ima njegova izvedba Gibonnijeve Cesarice na prvoj dodjeli Porina 1994. godine. Tom je pjesmom potvrdio da neće ostati pjevač jednog vremena, nego umjetnik čiji će izričaj trajati i biti blizak i mlađim generacijama.
U novom tisućljeću Oliver se okreće novim autorima i objavljuje albume Dvi, tri riči, Trag u beskraju i Vridilo je. Suradnju ostvaruje s Marijanom Banom i Tomislavom Mrduljašem (Ješka od ljubavi), Harijem Rončevićem (Moj lipi anđele), Leom Deklevom (Vridilo je), a najintenzivnije s Jurom Mayom Stanićem, autorom pjesama Tko sam ja da ti sudim, Pismo moja i Ajde zbogom.
Iako je bio na sceni gotovo cijeli život, Oliver Dragojević nikada nije razmišljao o pjevačkoj mirovini. Život bez pjesme za njega nije bio zamisliv. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, na pitanje koliko još planira pjevati i nastupati, odgovorio je:
„Onoliko koliko ću i živit, ma dok mogu govorit, mogu i pjevat. Mogu otić u penziju, ali ću pjevat i dalje. Bolje pjevam nego govorim.“
Oliver Dragojević preminuo je 29. srpnja 2018. godine u 71. godini života, nakon kratke i teške bolesti. Iste godine posthumno mu je dodijeljena nagrada Porin za životno djelo, čime je potvrđen njegov status jedne od najvećih legendi hrvatske glazbene scene. U njegovu spomen, od 2019. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli održava se glazbeno-umjetnička manifestacija Trag u beskraju, koja svake godine okuplja glazbenike i poštovatelje njegova djela, čuvajući trajnu uspomenu na umjetnika čija je pjesma postala dio kolektivne memorije. U planu je i otvorenje muzeja posvećenog njegovu životu i opusu, koji će javnosti omogućiti dublji uvid u bogato nasljeđe Olivera Dragojevića.
