Ibrica Jusić poznati je hrvatski kantautor, glazbenik prepoznatljivog izričaja, legendarni šansonijer i kanconijer, pjevač zabavne muzike i sevdaha. U svojim pjesmama opjevao je mnoge ljubavne priče uz koje su se zaljubljivali mladi i stari. Ovaj umjetnik, čarobnjak pjevanog stiha, sanjar i lutalica, pravog imena Ibrahim, rođen je u Dubrovniku 15.12.1944. godine.
Ljubav prema glazbi naslijedio je od oca harmonikaša Arifa i majke Emine. Još kao dijete u dobi od osam godina pjevao je u zboru, operetama i glumio u dramskoj grupi kazališta Marina Držića u dječjim predstavama. Pod utjecajem brata Đele Jusića koji bio je vođa Dubrovačkih trubadura naučio je svirati gitaru. Njegov prvi nastup pred publikom bio je s gitarom na dubrovačkim skalinama gdje je privukao pažnju jednog mladog para koji je izrazio želju da ga ponovo posluša u društvu svojih prijatelja. Od tog trenutka Ibrica preko 50 godina svira na skalinama Dubrovnika, ali i drugih gradova koje posjećuje.
Zahvaljujući umjetnici Jagodi Bujić, privukao je pažnju skladatelja i dirigenta Petra Gotovca, te odlazi u Zagreb i debitira na Zagrebačkom festivalu 1968. na kojem osvaja prvo mjesto s pjesmom „Celuloidni pajac“. Na istom festivalu, Ibrica trijumfira i sljedeće dvije godine sa skladbama „Osobenjak“ (1969) i „Mačka“ (1970). 1976. godine osvaja prvu nagradu publike na Opatijskom festivalu s pjesmom „Jubi san vašu kćer“. Nakon festivalskih pobjeda od strane publike i žirija odlazi u Pariz, uči francuski jezik i stječe međunarodna glazbena iskustva. Godinu dana je nastupao u poznatom francuskom cabareu Don Camilo. Nakon par godina provedenih u Parizu ponovo se vraća u Dubrovnik gdje svako ljeto na skalinama održava tradicionalne ponoćne koncerte za svoju vjernu publiku. Ubrzo postaje stalni suradnik Dubrovačkih ljetnih igara te sudjeluje u kultnim predstavama: Edward II, Colombo i Aretej pjevajući skladbe Pere Gotovca. 1977. godine napisao je glazbu za predstavu „Životopis Mike Pracata“ te je održao svoj samostalni recital u Kneževom dvoru.
Za ondašnji Jugoton, jedan je od prvih pjevača koji je 1974. snimio LP ploču, bila je to ploča „Ibrica Jusić“, a 1975. je bio među prvim pjevačima koji su održali solistički koncert u novootvorenoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Svoj prvi solistički koncert u karijeri održao je u beogradskom Domu sindikata 1976. godine. U narednim godinama nastupio je u svjetskim dvoranama kao što su ChinaTheatre u Stockholmu, Carnegie Hall u New Yorku, sydneyska Opera House.
Ibrica Jusić je skladao na stihove poznatih domaćih pjesnika Luke Paljetka, Dobriše Cesarića, Miroslava Antića, Šantića, Tina Ujevića, ali i svjetskih pjesnika poput Shakespearea, Bertolda Brechta i Leonarda Cohena.
Svoj prvi simfonijski album – „Ibrica“, snimio je 1981. godine u bogatim mediteranskim aranžmanima starijeg brata Đele Jusića koji mu je napisao bezvremenske pjesme „Shalom Sara“, „U svakom slučaju te volim“, „Na Stradunu“ i mnoge druge.
U Francusku ponovo odlazi 1980., a 1985. objavljuje album na francuskom jeziku „La vie“. Nakon toga tri godine boravi u Švedskoj gdje nastupa s najvećim svjetskim imenima i 1988. objavljuje album „Hodaju ljudi“. Idući albumi koje je snimio su: „Retrospektiva“ (1994.), „Live in ZeKaeM“ (1998.) i „Hazarder – Tribune to Leonard Cohen“ (2001.). Nedugo zatim objavljuje niz najljepših bosanskih sevdalinki na albumima „Amanet“ (2003.) i „Amanet 2“ (2008.). Za vrijeme Domovinskog rata svirao je u uniformi i s gitarom prošao sva ratna bojišta za što je odlikovan Spomenicom.
Album „Harlekino“ koji je snimio pod producentskom palicom Elvisa Stanića s uspješnim obradama poznatih evergreena objavio je 2015. godine, za što je nagrađen Porinom za Najbolji album zabavne glazbe. Početkom 2017. godine Croatia Records objavljuje njegov „The Best of Collection“ s najvećih hitovima.
Društvo u privatnom životu i na pozornici su mu pas Bond (zvani još i Đemso prema tajnom agentu 007) i mačak Kiki kojeg je pronašao jedne hladne zagrebačke večeri u snijegu.
